- Piše: dr Blažo Zlopaša

Kada je nedavno u „Centru Sava“ u Beogradu gostovao ruski ansambl „Aleksandrov“, koncert je završio pjesmom „Tamo daleko“ koja mi je vratila sjećanja i usmjerila razmišljanja na daleku tragičnu prošlost. Buka koju su Hrvati podigli zbog navoda da je Šešelj gazio hrvatsku zastavu (što niko nije vidio ni snimio), potvrđuje da mržnja Hrvata prema svemu što je srpsko, začeta u dalekoj prošlosti, ne jenjava ni danas! Hipotetično pitanje, ali realno- da su Srbi Hrvatima učinili zločine koje su Hrvati učinili nad Srbima, danas oni ne bi postojali. Zatirali bi im dijete u kolijevci. Naravno, bez Vatikana, papa i katoličkog klera-pravaša u Hrvatskoj, taj „posao“ ne bi mogao biti obavljen. Srpski vlastodršci su maltene iznenađeni, što potvrđuje koliko ne poznaju prošlost dva naroda! Srpsko-hrvatski antagonizam je izuzetno kompleksno pitanje: vjersko, povijesno, nacionalno, socijalno, psihološko, humanističko, genetsko, čak patološko i civilizacijsko. Patološko i civilizacijsko izraženo je u mučenju i načinu ubijanja drugog, samo zato što je druge vjere i nacije; naročito djece, žena i staraca. A što se tiče genetskog, izuzetno je kompleksno pitanje, jer tu medicina još nije dosegla u liječenju genetskih deformacija.
Srpsko-hrvatski sukobi počeli su još u 16. vijeku, kada je počelo masovno naseljavanje Srba na teritoriji današnje Hrvatske. Na prostoru današnje Hrvatske, prema popisu iz 1921. Srbi su činili oko 18 odsto stanovništva i bili su apsolutna većina na 22 odsto teritorija u krajevima koje su naseljavali vjekovima, a u kojima su, uprkos genocidu nad Srbima u NDH, bili većina sve do akcija „Bljesak‘‘ i „Oluja“ 1995. godine. Tokom ovih akcija pred licem čitavog svijeta izvršeno je etničko čišćenje, pa je danas, po poslednjem popisu, u Hrvatskoj ostalo nešto više od tri odsto Srba. Antagonizam Srba i Hrvata ima duboke korijene, a bez poznavanja ranijih događaja ne mogu se razumjeti ni današnje. Čim su počela intenzivnija naseljavanja Srba u 16. i 17. vijeku na prostorima Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, to je na početku imalo vjerski i socijalni karakter. Srbi su pretežno bili vojnici graničari, zaduženi da čuvaju granice Habzburške monarhije od Osmanskog carstva. Dobili su određene priviligije i status slobodnih seljaka. To nije odgovaralo hrvatskim feudalcima koji su htjeli da ih pretvore u kmetove. Uključuju se i određeni krugovi katoličke crkve, kojima je zasmetalo što se naseljeni Srbi ne odriču pravoslavne vjere. Mržnja prema Srbima postaje posebno snažna u drugoj polovini 19. vijeka, kada hrvatska katolička crkva prihvata pravašku ideologiju, koja se manifestovala 1941. i 1991! Do slabljenja trvenja dolazilo je samo povremeno, a „dobri“ odnosi uspostavljani su samo kada im je prijetila opasnost od drugih- Hrvatima od Mađara, a Srbima od Austrougarske. Odnosi Srba i Hrvata nijesu se bitnije izmjenili ni poslije stvaranja Kraljevine SHS. S promjenama u Evropi, odnosi ova dva naroda dobili su nacionalni, politički i državni karakter. To dovodi do sukoba sa Srbima, jer su Hrvati htjeli svoju državu, koja bi obuhvatala terotoriju do Drine i Zemuna.
Kada se sagleda prošlost, pitanje je da li će sukobi prestati i u dalekoj budućnosti ?! Odgovor ćemo naći u dalekoj prošlosti, zapisan u knjizi zbog koje su mnogi u NDH gubili glave kada bi je pronašli u njihovoj biblioteci! Srpski književnik Ljudevit Vulićević, rođen na Cavtatu, u svom djelu „Mati“ iz dalekog Toronta, jula 1903. piše: ,,Govori se i piše o slozi Srba i Hrvata. Ako je to zbilja, svi ćemo pomoći i rado dati ruku. Moramo! A vrhunac naše ljudske dobrote i savršenosti je vidjeti sebe u svakomu i svakoga u sebi; svoje dobro u tuđem dobru, svoju štetu u tuđoj šteti. Ovako bi naš društveni život bio sličan općem životu. Hrvat hoće Srbinu da bude brat! Je li to zbilja? Mogu li ja to vjerovati? Spavam li il’ bdijem?... Ja sam iz tuđine mnogijem Hrvatima pisao riječi svoje ljubavi prema sinovima velike slavjanske obitelji, i plačući od ljubavi, ja sam im pisao i govorio o svojoj ljubavi, ali mi nijedan od njih nigda ništa ne odgovori. Njihova mi bratska ljubav ne bi darežljiva nijednom riječju i to samo, i to jedino, što sam Srbin i što se dičim ovijem imenom. Kada uljudnosti i nježnosti nema u malenijem odnošajima, bila bi obmana nadati se da će toga biti i u većijem. Hristos reče: „Koji je vjeran u malom i umnogom je vjeran; a ko je nevjeran u malom i u mnogome je nevjeran. Govori se o slozi Srba i Hrvata! Je li to zbilja? Može li to biti gdje nema temelja zamjenita počitanja? Je li to unutrašnja, prava živa potreba srpskog i hrvatskog srca i duha, ili je to prazna riječ, koja zvuči, neplodno prolazi, i gubi se s prvim vjetrom i maglom!“ Knjiga „Cjelokupna djela Nikole Tomazea i Ljudevita Vulićevića“ nestala je knjigocidom za vrijeme NDH. U Dubrovniku 1941. na Daksi ubijena je trgovačka srpska porodica Tošović, i Dubrovčanin dr Moreti zbog te knjige okončao je u Jasenovcu. Komunisti su napravili veliki zločin time što su zataškali ustaški zločin, monstruozniji od Hitlerovog. Evropa ćuti pred divljanjem ustašluka! Krici ustaškog pozdrava „Za dom spremni“sve su jači. Ćutali su i srpski komunisti, kao što danas ćute bivši komunisti u Crnoj Gori na sve patnje srpskog naroda u Hrvatskoj i na Kosovu. Dalekih sedamdesetih godina prošlog vijeka srpsku delegaciju na komemoraciji u Jasenovcu predvodio je predsjednik Sindikata Jugoslavije Nedeljković. Stevo Krajačić, desna Brozova ruka, javno je spskoj delegaciji kazao: „Malo smo vas pobili!“. Broz je sknadaloznu izjavu svoga intimusa zataškao, a krvavi pir ustašluka nastavio je da živi u vatikanskim odajama i u katoličkom kleru u Hrvatskoj. Današnje divljanje potomaka ustaša potvrđuje kontinuitet ustaške ideologije. Primjera ima na pretek. Daleke 1980. bile su ekskurzije maturanata po Jugoslaviji. Na Hvaru su gostovali maturanti jedne gimnazije iz Srbije. Poslije večere, pristojni mladići, na terasi hotela pjevali su razne pjesme; dalmatinske i druge koje su tada bile popularne širom Jugoslavije. Zapjevali su i „Tamo daleko“ i „Kreće se lađa francuska“. Neko je prijavio recepciji da maturanti iz Srbije pjevaju nacionalističku pjesmu „Tamo daleko“. Došla je milicija i pohapsila ih. Sjutradan je sudija za prekšaje desetorici maturanata izrekao kazne po 45 dana zatvora, a nekolicini po 15 dana! Gledao sam ovu tugu na zagrebačkoj televiziji s majkom i nikad neću zaboraviti njene vizionarske poruke: “Sine, gdje mi napravi kuću u ustaškom osinjaku!“ Bila je u pravu- u kući u kojoj se rastala sa životom odjeknule su mine u tri sata poslije pola noći! Tek 2004! Obavljao sam profesionalnu djelatnost u Hrvatskoj dvadeset godina i mogu da potvrdim da nije prošao nijedan 10. april, dan NDH,a da nije nečim na više mjesta bio obilježen.
Danas se iščuđavamo, maltene smo „iznenađeni“ povampirenjem ustaštva u Hrvatskoj!? Ne radi se o povampirenju, već o kontinuitetu NDH-a! Tuđman je to javno obznanio- da je NDH-a bila povijesna težnja hrvatskog naroda! Da se radi o kontinuitetu ustaštva, nedavno je potvrdila, bez ustručavanja i stida, i hrvatska predsjednica, gostujući u Argentini: „ Nakon Drugog svjetskog rata, mnogi Hrvati, upravo su u Argentini tražili i našli prostor slobode, u kojem su mogli svjedočiti svoje domoljublje i isticati opravdanje za slobodu hrvatskog naroda i domovine!“ U tom „prostoru slobode“, pored Pavelića i ustaških zločinaca, slobodu su našli i Hitlerovi zločinci dr Mengele, Ajhman i drugi!?
Ima li lijeka ovim bolestima? U Hrvatskoj bi ga bilo, ako bi djeca od osnovne škole učila riječi Miloša Žanka napamet, kao molitvu „Oče naš“! Drugi lijek, je da udžbenik iz istorije napišu Jevrejin Efraim Zurof, Hrvati Lordan Zafranović, Igor Mandić, Hrvoje Kasić i Srbi Emir Kusturica, Predrag Marković i Mile Bjelajac, i da to bude obavezan predmet u svim školama Hrvatske! Mnoga događanja pokazuju svu trulež ovakve EU, jer se ne oglašava i ne kažnjava ustaški manitluk svoje članice. Autor ovog teksta veliki je euroskeptik, jer tvorevina kao što je hibrid EU nema budućnost. I ne treba žuriti ka njoj!